~°°˙˙San Ivanjske Noći......˙˙°°~

You're gonna be a shining star
With fancy clothes and fancy cars
And then you'll see, you're gonna go far
Cause everyone knows just who you are


°°°°°°Shining Star°°°°°°

...da...zašto jednostavno nebudeš svoj i priznaš sebi i drugima što zapravo jesi?
...zašto se praviš da si netko drugi kada te to samo na TRENUTKE čini sretnim?
...zašto moraš biti stopljen zajedno sa svojom monotonom okolinom?

°°ŽIVI SVOJ ŽIVOT.VOLI.BUDI SVOJ.LJUBI.°°**

...baš onako kako Ja ljubim Tebe...=)**
...iako to nimalo nezaslužuješ...xD

...Govorimo svima oko sebe da se poprave i da budu bolji ljudi.Da budu ono što jesu i da ništa više nije važno. A zašto sama nepoduzmem nešto u vezi toga? Zašto sebi sama nepriznam neke očigledne stvari?

...Zašto?

...Zato što sam previše iskrena da Ti zauvijek kažem ZBOGOM i zato što nemam snage da Ti kažem da uzalud tražiš ono što već imaš...

...jebiga volim Te =)*


You're gonna be a shining star
With fancy clothes and fancy cars
And then you'll see, you're gonna go far
Cause everyone knows just who you are

so LIVE YOUR LIFE!

Ako se ikada zapitaš gdje sam nestala i gdje me život odnio,nemoj se razočarati ako nedobiješ odgovor. Ako se ikada zapitaš što bi bilo da je drugačije bilo,nemoj se rastužiti jer tako je moralo bit. Ako me ikada poželiš i to te rastuži,Ja neću biti tu,ali Ti se samo nasmiješi. :)

Evo me upravo tu.Sjedim bezpomoČno. Osjetim zvukove u pozadini. Zvukove sna. Osjetim miris žege. Miris dna. I nema me više. Potpuno sam nestala. Sama sa svojim strahovima, bez ikoga. Bez njih,bez Tebe,bez Nas. neznam što bih više rekla. Nestale su sve riječi. Ama baš sve. Bojim se pomiriti sama sa sobom. Bojim se da neću izdržati jer to je jače od mene. I samo me još nešto tješi, a to je da nikad neće bit da nikako neće bit. I to je sve od mene. Moram krenuti dalje. Ostaviti svoje šareno pero i ljubičastu teku. Moram krenuti dalje. To je jedino što me život naučio.
Nastavljam dalje. Sa pivom u ruci i cigarom u ustima. Krećem u bolji,neki daleki,izgubljeni svijet. Tamo gdje me nitko nikada neće naći. Tamo gdje ću sebi sama biti dovoljna. Otići ću dalje. Što dalje od ovog okrutnog života koji gubi svaki prokleti smisam...oprostite svi

Ako se ikada zapitaš gdje sam nestala i gdje me život odnio
Ako se ikada zapitaš što bi bilo da je drugačije bilo
Ako me ikada poželiš,i to te rastuži
Samo me potraži
Jer Ja ću Te čekati
Bit ću na našem starom mjestu i pjevat ću našu staru pjesmu
Volim Te!

p.s. sori za klišej




Neznam. Jedno što Ja znam da neću dopustit da me to rastuži

And though time goes by
I will always be
In a club with you
Somewhere in 1973

Budim se u tuđim snovima.Sanjam sretna i nasmijana lica.Budim se u tuđim snovima prelijepih djevojaka.Sanjam da sam tvoja.Kao nekoć.Hodam desnom stranom napuštene ulice.Kroz mrkli mrak.Pogledaj me. Sanjam tužne snove izgubljenog čovjeka...I nema me više.Totalno sam nestala.Prolazim pokraj užurbanih i zabrinutih lica.Nikoga više nema.Za mene.Ostala je samo bol.Bol i ništa više...Hodam,a ispred sebe vidim jedan veliki kamen.Na tom kamenu sjedimo Ja i Ti.Nasmijani.Kao nekad.Baš kao nekad.Osjetim tvoj miris.U njemu se oko skrilo. Osjećam tvoj dodir,e za to bi sad život dala.Okrećem se prema jednoj tužnoj vrbi.Tamo se djeca igraju. I vidim tamo Nju. Davno izgubljenu Prijateljicu. I hvatam je za ruku,a Ona polagano drhti. Hodamo nas dvije.Desnom stranom ulice. Prisjećamo se svih lijepih uspomena.Prisjećamo se svih tužnih uspomena.I tako nam je super.Šteta što to neće dugo potrajat jer,odjednom smo zastale. I tada je shvatila da me mora pustiti. Vjerojatno je učinila pravu stvar.Odjednom su sve brige postale tako male. Odjednom sam se osjećala tako moćno.Nepobjedivo!...i sad se zaprave budim. Iz dubokog sna. Stojim iznad jedne velike kutije. I gledam u spokojno lice djevojke ljubičaste kose. Kao da spava. U milostinji između dobra i zla. Ona zaista spava. Oko nje svi njeni prijatelji,svi rođaci,... i tamo stojiš Ti. A mislila sam da nećeš doći. Ipak jesi. HVALA TI. Sad Ti se samo želim zahvaliti za najljepše dane svog života. I sad kad me nema više,želim Ti samo reći VOLIM TE. I gledam Te sad. Na licu Ti izraz nevjerice,a u oku suza...ovo je kraj. Polagano dižeš glavu gore i smiješiš se. A Ja...Ja. Neka mi Bog otvori oći. I neka me netko drugi sad gore čuva kad nećeš Ti...Polagano se penjem u svojoj svilenoj,bijeloj spavačici. Dižem se gore,ka Zvjezdema,u Nebesa. I pronaći ću tamo jedno malo mjesto. Naše mjesto.Pronaći ću tamo jedan kamen.Naš kamen. I sjest ću na njega. I čekat ću da dođeš...pa da zajedno u vječnosti tamo budemo,nasmijani,kao nekad, Ti i Ja. =)




Majko,zašto me nisi rodila kao leptira?

Jednom kad se ponovno sretnemo,za nekih 10-15 godina,proći ćemo jedno pokraj drugoga i nećemo se ni okrenit.Nastavit ćemo dalje...Ja to znam. Jednom kad se ponovno sretnemo,negdje daleko,daleko između jave i sna.Jednom kad se ponovno sretnemo i kad sve ovo bude daleko...jednom kad se ponovno sretnemo i budem Ti morala izustiti ime,obećajem da neću zaplakat. A Ti mi obećaj da ćeš se samo nasmješit jer znam da ni do tada uspomene neće nestat...a sad idi. Neželim Te držat. Idi i utopi se u tuđim poljubcima, u tuđim zagrljajima,negdje daleko od mene.Znam da to želiš jer Ti neznaš,neshvačaš i nikad ni nećeš! Ti samo tražiš utjehu za jednu noć,a poslije toga postaješ njezin stranac.Stranac u noći. Ali Ja nisam kao Ti. Ja večeras odlazim, i nikada se neću vratiti.Hah,sad kad se sjetim...i razmislim...nebi tjela vrijeme vratiti...a-a.Znaš,puno puta zažalila sma zbog nas,puno puta mi je bilo krivo i osjećala sam se usamljenom,ali samo želim da znaš da mi je upis u Gimnaziju nešto najljepše što mi se u životu dogodilo!Sad kad se sjetim svega i kad otvorim svoj stari dnevnik u kojemu su napisane sve moje gimnazijske dogodovštine...bude mi žao...jer ostala sam bez prekrasnih Prijatelja...i ostala sam bez Tebe...i samo da znaš da nikada neću žaliti ni zbog ičeg što sam s tobom prošla.Nikada mi neće biti žao što sam Ti dala sve što sam imala!I kažem Ti,jednom kad se noć vrati i zvijezde ponovno zabljesnu na prekrasnom nebu, i kad se sretnemo mi,proći ćemo jedno pokraj drugoga kao potpuni stranci...Ali Ja ću se okreniti.Znam da hoću.I zaplakat ću kad Ti opet izustim ime...I...zanima me hoćeš li me prepoznati kad Te pitam gdje su nestala sva ta nasmijana lica...Gdje su nestale sve te cure...Gdje su sad sve te gozbe i zlata...Gdje su nestale te proklete djevojke iz visokog društva...=)



Smijehom strah pokrijem svaki put kad se sjetim,kad otkrijem, da si sretan,
negdje daleko od mene,na kraju ovog svijeta,gdje svatko za sebe svoju tugu tka...



Sad but true...hah...but what can I do about it? ; )

Ispričat ću Vam jednu pomalo čudnu priču.O jednoj pomalo čudnoj djevojci.Ime joj nije bitno jer ono iovako ništa ne govori...Sjećam se da je išla u susjedni razred.Paaa bila je onako prosječna ućenica,skroz normalna,možda samo malo sramežljiva.Nikada je zapravo nisam bolje upoznala jer me uvijek kočila neka prokleta linija-"prijatelji".Jednog,pa recimo lijepog dana,vračala sam se po pljusku iz škole i prišla mi je jedna djevojka s namjerom da sa mnom podijeli svoj ljubičasti kišobran...to je bila ta djevojka...hmm...ipak djevojčica i neznam što se dogodilo,ali Ja sam ju odgurnila od sebe i rekla joj da nemam, nit želim imat blesavih poslova sa luđacima.Prvo me zbunjeno pogledala,a onda kao da je i sama shvatila.Oći su joj se zacaklile i imala sam osjećaj da će se svakog trena slomiti i osramotit me dramatizirajući ulicom,ali nije.Kao da mi je nešto htjela reć,ali očito nije imala proklete snage,već se samo okrenila i spuštene glave otišla kući.U tom trenutku,ne vjerojatno,već sigurno sam napravila glupost neispričavši se.Otišla sam kući kao da ničega ni nije bilo,a ustvari sam napravila veliku glupost.I tako je prolazio dan za danom,sve dok nije došao kraj škole.Naš rastanak.Razdoblje našeg života u kojem se nalazimo na raskrižju.Razdoblje u kojem tek počinjemo živjet.Točno se sjećam,kao da je bilo jučer,bili smo pred školom.Svi su sjedili i plakali.Svi,ali ne i Ja.Ne.To nije za mene.To nerade velike djevojke.Ja sam pre hladna za takve stvari.Mene to ne dira.I tad mi je prišla ona djevojka/djevojčica.I bez imalo straha da ću je možda osramotit sjela je pokraj mene.Nisam znala što da kažem.Tada je svaka riječ bila suvišna.Neko vrijeme smo oba dvije samo šutile i gledale u išarani pod,a onda sam sama sebe iznenadila upitavši je:"Što se dogodilo pa da nisi tako prihvačena u društvu?"...Upitavši je to,poželjela sam da se zemlja otvori i jednostavno me proguta.Htjela sam da se vrijeme vrati unatrag.Htjela sam nekako povuć tu rečenicu,ali nisam mogla.Opet me pogledala,onako žalosno,a onda mi je rekla:"Paaa,vjerojatno smo vukli slamke i Ja sam izgubila..."...??..Uh.Ovo me definitivno zbunilo,ali nema veze!Poslije školske zabave još smo dugo,duugoo pričale.I tada sam se pomalo i sramila jer sam povrijedila osobu premda je ni nisam znala,a sve zbog prokletih predrasuda.Tu noć neću nikada zaboraviti...jedna naizgled posve obična djevojka pokazala mi je pravi smisao življenja i razbila u meni sve predrasude sva sprdanja i ismijavanja.I zato joj hvala! Već je odavno bila zavladala noć i morale smo kući,a onda me ona pozvala na kolače.Bilo je zaista prekasno i rekla sam joj da ću doći sutra.Rekla mi je da sutra neće bit.Mislila sam da misli na kolače... =)



I am a dreamer and when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.